Još se mogu da sjetim tvog zagrljaja. Držao si me toliko lagano kako se drži samo najnježniji cvijetak, a opet toliko čvrsto kao da si se bojao prolaznosti trenutka, mog polakog smicanja niz tvoje prste duboko u vječni zaborav.
Osjećala sam tvoj užurban dah na svom vratu koji je savršeno pratio ritam tvoje ruke, ruke koja je moje tijelo približavala sve bliže tvom dok se napokon nisu spojila u jedno.
Pogledom sam pratila savršene obrise tvoje druge ruke kako se proteže ispred mojih očiju. Položila sam svoju tik do nje u nadi da će tvoji dugi, vitki prsti pronaći put do mojih malenih, skoro dječjih prstiju i uzeti ih u zagrljaj.
S isprepletenim prstima jedne ruke i čvrstim zagrljajem druge ruke pozorno položene na moje grudi držao si me poput najvećeg blaga.
Tijela polako kao da su se stapala u jedno. Vladala je potpuna tišina. Jedini zvukovi bili su naši uzdasi. Uzdasi čežnje i tihe požude. Uzdasi želje da naša tijela ostanu zauvijek nepomično slijepljena. Nije bilo ni najmanjeg pomaka, ni jedne izrečene riječi. Samo jednostavno bivanje dvaju tijela.
Htjela sam ti reći koliko te volim, koliko mi značiš, koliko me činiš sretnom, no bila bi to prevelika cijena. Cijena jednog savršenog trenutka u tvom zagrljaju. Cijena da uništim i tu posljednju stvar, posljednji izraz tvoje privrženosti. Trenutak za koji sam htjela da potraje vječno kako se ne bi trebala suočiti s okrutnom stvarnošću.