Skip to main content

Zrcalna slika boli


Jesi li ikad koraknuo unatrag i jednostavno promatrao fenomen boli, krvi i polakog ništavila? Kako krv polako prodire, najprije nazirući se iza poluprozirne kože prekrivene samo tankim slojem neke beskonačne mreže kožnih stanica sve do samog ruba te špilje stanica i napokon prodire na svjetlost prelijevajući se od ruba do ruba otkinute kože kapljući u tihom ritmu pulsirajuće boli, boli koja je najprije oštra i tjera nas na bezglavno urlanje, savijanje od boli, ali bol koja zapravo prati rad našeg srca, koja zbog nenadane promjene počinje ubrzano lupati, nesvjesna da ljudski mozak to ne shvaća ko dobronamjerno upozorenje već ko užasnu, neshvatljivu bol. No, bol koja iako nastupa naglo, suprotno od krvi, prati njen ritam. Pulsira sve manje i manje što se krv brže izlijeva sve dok se sva ne izlije, a bol potpuno nestane, osim ponekog trzaja kako bi nas upozorila na nedavni događaj sve do potpunog ništavila. Ništavila koje nastupa potpunim zacjeljenjem rane. Ništavila koje ko da poriće postojanje prethodnog događaja.